“Tri musketara” sutra u Beogradu, na sceni Pozorišta na Terazijama

Naša “Tri musketara”, koja podsećaju na to zašto je važno biti svoj i negovati u sebi osećaj pravde i prava na slobodu, gostovaće 5. aprila u Beogradu, u Pozorištu na Terazijama. U predstavi koju je režirao Darijan Mihajlović, igra skoro ceo ansambl naše kuće predvođen Slobodanom Ninkovićem, Danilom Milovanovićem, Aleksom Ilićem i Darkom Radojevićem.

 

Pre nego što je došlo vreme “Svi za lajk, lajk za sve”, postojalo je vreme u kojem je bilo “Svi za jednog, jedan za sve.” Bilo je to vreme hrabrih i odvažnih ljudi koji su ustajali za pravdu, bili samosvojni, slobodoumni, hrabri - ljudi koji su snagom duha rušili pogrešne svetove i gradili sigurne puteve do novih, boljih, dostojanstvenijih.

Musketarstvo je danas gotovo zaboravljena kategorija. Retko smo hrabri, tek na rečima, uglavnom u svoja četiri zida. Kad treba stati za drugog – gromoglasan tajac. Za razumeti je taj strah, vremena su čupava, ali ljudi ipak ne bi smeli da zaborave koliko je važno štititi drugog, stati na stranu slabijeg, biti vitez, biti čuvar dobrote - jer samo tako će ovaj naš sve čudniji svet imati smisla, samo tako ćemo imati pravo da jednom zatražimo da neko zaštiti i nas same. I samo tako ćemo postati original, umesto gomile falsifikata – pojedinac, umesto gomile bez svesti i savesti.

Gde su nestali zajedništvo, empatija, briga za drugog čoveka? Gde je nestao hrabri i izuzetni pojedinac? Gde nestade to musketarstvo? Čuči li ono i dalje u nama? Ko ponovo može da ga probudi? Neko drugi? Mi sami? Pa šta čekamo?

Aleksandar Dima kao večna inspiracija, Aleksandra Glovacki autor je teksta koji je režirao Darijan Mihajlović, a glumci Pozorišta mladih udahnuli su ovoj predstavi britkost duha i zaigranost života. Musketari su u njihovoj verziji ne samo vešti mačevaoci, već pravi akcioni junaci, individualci i vesnici ideala slobodnog i nesputanog pojedinca.

 

Kristina Savkov: "Ne okrećimo glavu od odbačene dece"

"Ne okrećimo glavu od odbačene dece", kaže naša Kristina Savkov u intervjuu koji je dala za festivalske novine povodom igranja "Devojčice sa šibicama" u zvaničnoj konkurenciji 71. Festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine.

Link

Festival "EYE.net 2.0" u Pozorištu mladih

Unapređenje kvaliteta omladinske kulture, kroz izgradnju političke svesti, kritičkog razmišljanja i međunarodne solidarnosti mladih, cilj je projekta „Evropska mreža za omladinski angažman 2.0 (EYE.net 2.0)”, u okviru kog će publika, od 5. do 8. aprila, kroz pozorišni festival na nekoliko lokacija, imati priliku da pogleda osam interaktivnih omladinskih pozorišnih predstava, iz osam zemalja. Ovaj projekat uvod je u „Škole budućnosti”, programski segment Evropske prestonice kulture - Novi Sad 2022, čiji su fokus deca i mladi. Deo programa festivala održava se u Pozorištu mladih. 

April u Pozorištu mladih

U jednoj pesmi opevan je april u jednoj prestonici...

Jedan čaroban april može biti i u ovoj našoj, vojvođanskoj i kulturnoj, novosadskoj... I to u našem pozorištu.

Krećemo musketarski, odmah - nije šala - prvog aprila. Odvažno, hrabro, misleći na druge - našu publiku.

Igraćemo sve omiljene predstave vaše dece. Do kraja meseca našim scenama će koračati svi naši junaci, od Ježića Žožoa do dece Paklene pomorandže...

Rezervišite svoje ulaznice na vreme! 
Blagajna: 021/521-826

Čekamo vas u Pozorištu mladih...

April u Beogradu Pozorišta mladih

Pozorište mladih iz Novog Sada gostovaće u Beogradu početkom aprila. Pod sloganom “April u Beogradu Pozorišta mladih” gostovanje otvaraju 5. aprila mjuziklom "Tri musketara" u režiji Darijana Mihajlovića koji će izvesti u Pozorištu na Terazijama.

 

Svoju drugu predstavu - "Deca Paklene pomorandže" u režiji Kokana Mladenovića, ansambl ovog pozorišta igraće 12. aprila u Zvezdara teatru.

 

“Tri musketara” su duhovita, zabavna i vrlo poučna predstava, istovremeno scenski nadasve atraktivna, koja govori o važnosti prijateljstva i empatije, o tome da je dobro biti hrabar i samosvojan.

 

Musketare igraju: Slobodan Ninković, Aleksa Ilić i Danilo Milovanović, a Dartanjan je Darko Radojević. Na sceni sa njima je skoro ceo ansambl Pozorišta mladih, a scenske borbe i songovi u ovoj predstavi posebno su atraktivni za mladu publiku.

 

Predstava “Deca Paklene pomorandže", koja je inspirisana kultnim romanom “Paklena pomorandža” Entonija Bardžisa, istražuje izvore, razloge i povode mnogostrukog i raznolikog nasilja među mladima danas.

 

Zašto su nam deca sve agresivnija i surovija, zašto se na neshvatljivo maštovite načine međusobno ponižavaju i beskrupulozno targetiraju, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svetu, i zašto više nije dovoljno da se pitamo gde smo pogrešili, da merimo ko je više kriv: porodica, sistem vrednosti, sistem obrazovanja, društveno-politička klima u zemlji, mediji koji normalizuju nasilje i govor mržnje…

 

U “Deci Paklene pomorandže” igraju: Kristina Savkov, Nikolina Vujević, Anica Petrović, Danilo Milovanović, Aleksa Ilić, Darko Radojević, Miloš Macura, Aleksandar Milković, Nenad J. Popović i Stefan Ostojić.

Poruka za Svetski dan pozorišta 2022. godine – Piter Selars, SAD

Dragi prijatelji,

Dok je svet, kao da je priključen na infuziju, svakog sata i minuta prima nove vesti, mogu li da nas sve, kao stvaraoce, pozovem da pristupimo istinskom prostoru i sferi i perspektivi epskih vremena, epskih promena, epske svesti, epskih promišljanja i epskih pogleda? Živimo u epskom dobu ljudske istorije, a dubinske i značajne promene koje proživljavamo u pogledu odnosa ljudi sa samima sobom, sa drugim ljudima i sa ostalim svetom skoro su van našeg opsega da ih spoznamo, artikuliramo, iskažemo, izgovorimo.

Mi ne živimo u dvadesetčetvoročasovnom ciklusu vesti, već živimo na kraju vremena. Novine i mediji su u potpunosti nepripremljeni i onemogućeni da se uhvate u koštac sa svim stvarima koje proživljavamo.

Gde je jezik, gde su pokreti i gde su slike koji bi nam omogućili da shvatimo suštinske promene i raskole koje doživljavamo? I kako možemo da shvatimo sadržaj naših trenutnih života kao iskustvo, a ne kao novinsko izveštavanje?

Pozorište je umetnička forma iskustva.

Kako u svetu koji je preplavljen opsežnim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima i turobnim predviđanjima možemo da dosegnemo van neprekidnog ponavljanja brojki da bismo iskusili ono svetovno i beskrajno u pojedinačnom životu, ekosistemu, prijateljstvu i svetla na plavom nebu? Dve godine pandemije korona virusa su utihnule ljudska čula, suzile ljudske živote, uništile veze među njima i vratile nas na jedan neobični početak ljudske života.

Koje seme treba posaditi i uzgajati u ovo vreme, a koje iždžikljalo i napadno korenje treba zatreti, potpuno i za sva vremena? Mnogo ljudi je na ivici. Mnogo se nasilja rasplamsalo, neracionalno i neočekivano. Mnogo se utemeljenih okvira pokazalo kao strukture neprekidne okrutnosti.

Gde je naša kultura sećanja? Čega treba da se sećamo? Koji nam rituali napokon dozvoljavaju da ponovo izmislimo i započnemo korake koje nikada nismo napravili?

Pozorištu epskih vizija, svrhe, oporavka, popravka i brige trebaju novi rituali. Nama ne treba zabava. Nama treba okupljanje. Treba da delimo prostor i gradimo zajednički prostor. Treba nam zaštićeni prostor suštinskog razumevanja i jednakosti.

Pozorište je zemaljsko stvaranje prostora jednakosti među ljudima, bogovima, biljkama, životinjama, kapima kiše, suzama i preporoda. Prostor jednakosti i suštinskog razumevanja osvetljava skrivena lepota koju održava živom suštinski odnos opasnosti, spokoja, mudrosti, delovanja i strpljenja.

U spisu Avatamsaka Sutra, Buda nabraja deset vrsta strpljenja u ljudskom životu. Jedno od najsnažnijih je „Strpljenje da spoznamo sve kao opsenu“. Pozorište je oduvek predstavljalo život na ovom svetu kao opsenu, dajući nam mogućnost da oslobađajućom jasnoćom i silom dokučimo ljudsku iluziju, zabludu, slepilo i poricanje.

Toliko smo ubeđeni u ono što posmatramo i način na koji posmatramo da ne možemo da vidimo i osetimo alternativne stvarnosti, nove mogućnosti, drugačije pristupe, nevidljive odnose i bezvremenske veze.

Ovo je vreme za suštinsko osvežavanje naših umova, naših čula, naše mašte, naših istorija i naših budućnosti. To ne mogu da urade ljudi koji rade sami, izolovani od drugih. To je nešto što moramo da uradimo zajedno. Pozorište nas poziva da to učinimo zajedno.

Najiskrenije vam hvala na vašem radu.
Piter Selars

Tri nova lica u našoj "Kosi"

Na narednim izvođenjima našeg spektakularnog mjuzikla "Kosa" publika će imati priliku da vidi tri nova lica. Glumica Pozorišta mladih Marija Radovanov jedno je od njih, a kao gosti u predstavu stižu mladi glumac Miloš Macura i Andrea Janković, koja je svojevremeno bila deo jedne druge novosadske "Kose". Janković je inače i dobitnica Sterijine nagrade za glumu.
Prvo naredno izvođenje "Kose", zakazano je za 27. mart od 19. 00 časova.
Čekamo vas!

Krećemo na “Guliverova putovanja”

Ansambl Pozorišta mladih, predvođen rediteljem Kokanom Mladenovićem, danas je krenuo na “Guliverova putovanja” kojima će publika moći da se pridruži već 7. maja u centru Novog Sada, gde će premijerno biti izvedena naša buduća, istoimena, predstava.

 

Biće to priča o tome šta mi sami možemo da uradimo za ovaj svet i čovečanstvo, šta možemo da uradimo da bismo odmah, promptno, postali bolji ljudi, da bismo napravili bolju budućnost za naše klince, za sve nas.

 

Biće to ujedno podsetnik da je znanje neprikosnovena moć koje kad-tad mora da pobedi svu prostotu i neukost koje svet vode u propast koju upravo živimo.

 

Mogu li deca da spreče jedan rat, mogu li da nahrane gladnog druga, da pobede zle gusare i kako u nevolji da sačuvaju leđa drugu, sve su to teme kroz koje će publiku provesti glumci ove predstave...

 

Predvođeni Aleksom Ilićem kao Guliverom, u predstavi igra skoro ceo ansambl naše kuće: Saša Latinović, Slobodan Ninković, Neda Danilović, Kristina Savkov, Saša Stojković, Stefan Ostojić, Aleksandar Milković, Ivan Đurić, Jelica Gligorin, Aleksa Jovčić, Marija Radovanov, Marija Todorović, Sanja Tomić, Danilo Milovanović, Dejan Šarković, Darko Radojević, Nikolina Vujević, Miloš Macura, Slavica Vučetić.

 

Autorka lutaka i kostimografkinja je Milica Grbić Komazec. Kompozitor je Marko Grubić, a scenografkinja Marija Kalabić, Predstava je inspirisana romanom Džonatana Svifta, a autorka teksta je Branislava Ilić.

 

Predstavom “Guliverova putovanja” biće otvoren prvi međunarodni festival za decu i mlade “Novosadske pozorišne igre” koje organizuje naše pozorište.

 

Saša Torlaković za "Dnevnik"

Glumac Saša Torlaković, gospodin Goluža u našoj predstavi "Smrt gospodina Goluže", u intervjuu "Dnevnikovom" TV dodatku, govori o ovoj predstavi i tom prilikom kaže da je svet preplavio palanački duh. Da je moguće pobediti ga, tvrde glumci Pozorišta mladih, ponovo 25. marta, kada je na našem repertoaru priča o Goluži, gospodinu Goluži...

Hvala "Dnevniku" i urednici TV dodatka Snežani Milanović.

Link

Fotografija: Vojin Ivkov

"Smrt gospodina Goluže", 25. marta

Jeste li gledali legendarni film Živka NIkolića "Smrt gospodina Goluže"? Sa čuvenim Smokijem- Ljubišom Samardžićem i zanosnom Savinom Geršak uz koju su odrasli mnogi dečaci? I ako jeste, posebno ako niste, evo prilike da vidite šta se zbilo sa Golužom... Na Sceni Pozorišta mladih, sa izuzetnim glumcima našeg teatra i gostima - Kristinom Marković i sterijancem Sašom Torlakovićem. Ako vam se ponekad čini da vam život postaje triler sa dve nepoznate, ovo je prilika da se, ne samo prepoznate, već i da u bondovskom stilu preuzmete inicijativu, evo već 2. marta...

 

Živimo li svi mi u jednom velikom neuračunljivom rijalitiju u kojem neko, čini se neznalački, poteže sve konce? Jesmo li gospodari svog života ili njime gospodari sredina? Je li bog nadležan za nas, svetina ili sudbina? Raspolažemo li svojim ovozemaljskim satima ili su i oni sad već posve iznamljeni gospodarima društvenih mreža? Postoji li više išta na ovom svetu ako to ne zabeleži neka TV? I ko je uopšte taj nevidljivi master of ceremony fenomena zvani život?

 

O svemu tome u suštini govori predstava “Smrt gospodina Goluže”: rejting, brojevi, lajkovi, time danas merimo svoj život i sve naše vrednosti. Granice etičkih mera nevidljive su, spletka je dominantna jedinica mere postojanja našeg društva i baš zato ništa nije sveto: sve je bruto i neto, kaže precizni stih “Hladnog piva”.

 

Naš Goluža je čovek ovog vremena, čovek sa tajnom, za koju meštani pred kojima se obreo, misle da znaju kakvog je okusa. Zato zovu TV da direktno svedoči o njoj, ovekoveči je, arhivira. U lokalnoj kafani odmotava se tajnovito klupko intriga i zavisti, na videlo izlazi sav prljavi veš...  Tu je i lokalna udovica koja je možda neočekivana sila koja se pojavljuje i reši stvar...

 

Svetski dan pozorišta za decu i mlade

Danas je Svetski dan pozorišta za decu i mlade. Zvanično. U našoj kući, Pozorištu mladih, svakog dana je Svetski dan dece i pozorišta za decu. U svakom trenutku kada naši glumci igraju za najmlađe, kada im otkrivaju svet pozorišta i svet sam po sebi, sve ono što u njemu postoji i što ih čeka, praznik je za našu najmlađu publiku čiji nas osmesi neprekidno drže radoznalim i mladim.

Otkazuje se izvođenje predstave "Tri musketara" zakazano za 19.03.2022.

VAŽNO OBAVEŠTENJE:
Igranje predstave "Tri musketara" zakazano za 19.03.2022. u 19.30 časova, otkazuje se zbog bolesti glumca.
Karte možete vratiti na blagajni Pozorišta mladih, gde ćete dobiti svoj novac nazad, ili ih iskoristiti za naredno izvođenje ove predstave, 01.04.2022.
Za sva dodatna pitanja možete pozvati: 021/521-826 ili pisati na email adresu: Ova adresa e-pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.
Hvala na razumevanju.
Pozorište mladih Novi Sad 

Otkazuje se izvođenje predstave "Deca Paklene pomorandže" zakazano za 16.03.2022.

VAŽNO OBAVEŠTENJE:
Igranje predstave "Deca Paklene pomorandže" zakazano za 16.03.2022. u 19.30 časova, otkazuje se zbog bolesti glumca.
Karte možete vratiti na blagajni Pozorišta mladih, gde ćete dobiti svoj novac nazad, ili ih iskoristiti za naredno izvođenje ove predstave, 23.03.2022.
Za sva dodatna pitanja možete pozvati: 021/521-826 ili pisati na email adresu: Ova adresa e-pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.
Hvala na razumevanju.
Pozorište mladih Novi Sad

“Devojčica sa šibicama” na 71. FPPV-u

Naša predstava “Devojčica sa šibicama” uvrštena je u takmičarsku selekciju 71. Festivala profesionalnoh pozorišta Vojvodine, koji će se od 4. do 10 aprila održati u Zrenjainu. Ovu predstavu, realizovanu u koprodukciji sa Festivalom ekološkog pozorišta (FEP) i udruženjem “Slobodna nema cenu – Stop trgovini ljudima”, je po motivima Andersenove bajke režirala Sonja Petrović. U predstavi igraju: Kristina Savkov, Vera Hrćan Ostojić, Ervin Hadžimurtezić/ Aleksandar Milković, Aleksa Ilić i Danilo Milovanović.

“Devojčica sa šibicama” je priča o deci sa ulice, deci kojima je ulica dom, o njihovim bajkama, detinjstvu, empatiji, strahu, nadi i ljubavi. Ovo je jedna od onih predstava koje i decu i roditelje uči da (po)gledamo u ljude.

"Vreme" o Deci Paklene pomorandže

"Deca Paklene pomorandže" u prvi plan ističu cirkulus vicious, nasilje koje rađa nasilje. Širok objektiv ove predstave daje nam bolji uvid u razumevanje tog kruga  Poziva nas da indolentnost i pohlepu zamenimo pravim interesovanjem za prave potrebe naše dece kako bismo taj začarani krug prekinuli.", stoji između ostalog u kritici predstave "Deca Paklene pomorandže" koju je u broju od 10. marta objavilo "Vreme". Hvala uredništvu "Vremena" i kritičarki Nataši Gvozdenović na ovom pogledu na predstavu. 

"Deca Paklene pomorandže" ponovo 16. i 23. marta

Oni su naša zaboravljena deca, koju smo - mi - zaboravili... Zato su sada tu - zbog svega što smo im obećali da će biti, a nije se dogodilo. Ti anđeli sa krilima duboko umočenim u katran došli su da naplate ekstra kamatu na sjebano detinjstvo. Sada s pravom pitaju: koliko još ratova treba da izgube oni koji su ih izgubili da bi shvatili da su bivši?!! Eksplozivna “Deca Paklene pomorandže”, u režiji Kokana Mladenovića, 27. februara premijerno u Pozorištu mladih. Prva repriza 16. marta.

"Deca Paklene pomorandže" istražuju izvore, razloge i povode nasilja među decom danas. Činjenica da su nam deca sve agresivnija i surovija jedni prema drugima, da na neshvatljivo maštovite načine ponižavaju jedni druge, da se beskrupulozno targetiraju, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svetu, mora postati najvažnija tema za sve nas kako bismo društvenu klimu bar unekoliko promenili u korist svojih potomaka. Jer, svi smo krivi: porodica, poljuljani sistem vrednosti, sistem obrazovanja, društveno-politička klima u zemlji, mediji koji normalizuju nasilje... Dosta smo pričali, vreme je da se najzad upristojimo...

Dramaturškinja predstave je Nina Plavanjac. Scenografkinja Marija Kalabić, kostimografkinja Marina Sremac/asistent Sava Stefanović, a kompozitor Marko Grubić. Predstava je inspirisana delom "Paklena pomorandža" Entonija Bardžisa. Projekat se realizuje uz podršku Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije.

 

U predstavi zdušno i strasno igraju

Kristina Savkov, Nikolina Vujević, Anica Petrović, Danilo Milovanović, Aleksa Ilić, Darko Radojević, Miloš Macura, Aleksandar Milković, Nenad J. Popović i Stefan Ostojić.

Reditelj Kokan Mladenović: Nasilje je danas društveno prihvatljivo

 

“Hakslijev “Vrli novi svet”, Orvelova “1984” i Bardžisova “Paklena pomorandža” genijalne su distopijske knjige koje su projetkovale neku budućnost koja neće biti baš ponajbolja i biće budućnost od koje se strepi. Mi danas živimo u toj budućnost od koje se strepi. Nama se distopija dogodila i na globalnoj ravni, ali i konkretno nama, u svemu ovome u čemu živimo.

 

Pokušali smo sa deset mladih ljudi, koji su zaista bili suština našeg projekta, da progovorimo o posledicama “Paklene pomorandže” i to pola veka nakon što je ovo delo nastalo. Šta se sa tom distopijom dogodilo, kako je moguće da ta vrsta patološkog nasilja postane društveno prihvatljiva i kako je moguće da stasavaju stalno nove, i nove, i nove izgubljene generacije.

 

Kada pogledate taj koordinantni sistem u kojem danas mladi žive i odrastaju, kada pogledate sve te mame i tate na prinudnim godišnjim odmorima, sa malim platama, kada vidite politički sistem u zemlji u kojoj živimo, koliko tu - realno - ima slobode i demokratije, kada prođemo kroz škole koje odavno nisu vaspitne organizacije - a i obrazovanje u njima je sve upitnije, kada zaista pokušamo da sagledamo ko su zvezde u njihovim životima i kojim vrednostima teže, onda je i logično da postoji određena količina besa i nezadovoljstva u njima. Logično je da oni sami pokušavaju da ugrabe svoje parče života i to rade na jedan radikalan i nasilan način.

 

Tragedija ove predstave i romana, onako kako se on završava, je što ta vrsta radikalnog nasilja postaje na kraju društveno prihvatljiva, čak i poželjna, u ime političkih interesa. I mladi koji igraju u predstavi, i mladi koji će je gledati, nažalost, jesu deca “Paklene pomorandže”.


Foto: Lazar Vranić 

               Dramaturškinja Nina Plavanjac: Budućnost je sada, u rukama mladih predatora

„Entoni Bardžis svoj roman „Paklena pomorandža“ piše nakon traumatičnog iskustva, napada mladih delinkvenata na njegovu trudnu ženu, u strahu od budućnosti koja dolazi i surovosti koju će doneti. Ipak, tinejdžerske bande u ovoj knjizi jesu zverski primeri patologije, izuzeci od pravila, jedna trula jabuka u buretu. U trenutku kada stvaramo „Decu Paklene pomorandže“, trulež je odavno ispunila celo bure, budućnost od koje je Baržis strepeo je sadašnjost koju živimo, a patologija nije pretnja za sistem – patologija jeste sistem. Aleksova banda je brojnija nego ikad. Ona nije proizvod izolovanih slučajeva psihopatije, već je direktan proizvod izopačenosti svih institucija koje decu podižu i okružuju – raspadnute porodice, neposvećene škole, nezainteresovanih socijalnih ustanova, okrutne policije, nepravednog sudstva, nepostojećih ustanova za rehabilitaciju. Iz ovog surovog sveta potekla su surova deca, koja zapravo nikad nisu ni imala priliku da budu deca. Odlučili su da u svoje ruke uzmu svoju budućnost, koja im je još na rođenju oduzeta. Ispod njihove prividne anarhije, krije se pažljivo razređen osvetnički sistem onih koji su od malih nogu zakinuti i ugnjetavani. To su deca koja odrastaju svesna da su ljudi koji upravljaju svetom kao lutkarskom predstavom – predatori, i učiniće bilo šta da se na njih ugledaju i nikada ne postanu plen kao svoji potlačeni, pasivni roditelji. Naučeni su da je humanost slabost zbog koje se ostaje bez glave, i neće napraviti tu grešku da je sebi dopuste. A za svoju brutalnost nagrađuje ih sam sistem u čijem je interesu štancovanje malih gladnih zveri koje preživljavaju, a ne žive. E to je pravi horor-šou.“

Foto: Jovana Semiz

Glumci “Dece Paklene pomorandže”:

 Relativizovane su vrednosti za koje je uvek trebalo hrabrosti

Foto: Vladimir Veličković

Danilo Milovanović “Nasilje, u kontekstu “Dece Paklene pomorandže” postaje umetničko delo, rušilački, destruktivni čin. Ono što to delo čini aktuelnim jeste to što futuristička država iz knjige i filma više nije fiktivna, već vrlo stvarna. Mi živimo u njoj, a ona baš voli da odgaja decu kao što su Aleks i njegova banda. To je njihova omladina, oni su budućnost ove države. Oni su budućnost ovog sveta. Kao pre osamdesetak godina, nobl nasilnici su ponovo u modi. Moj najveći strah je da nasilje, korumpiranost, kriminal, vulgarnost i primitivizam ostanu ono što pokreće ovu zemlju. Bojim se da se ovde nikada ništa neće promeniti, da će biti samo još gore, a da moja generacija ima samo jedan jedini izlaz: da ode. Moju generaciju motivišu državljanstva i pasoši drugih država, masteri i doktorske studije u inostranstvu. Hrabrost, odvažnost i petlja su nepoželjni danas. Bojim se da to ne postanu i dobrota, poštenje, čast, etika i moral. Nadam se da postoji, kako je to Lenski rekao „...božansko pleme koje će najednom sve da nas obasja i svima će nam dati sreću, svima. To su umetnici, pisci, pesnici, glumci, filozofi...”


Foto: Mila Pejić

Aleksa Ilić: “Čini mi se da je to veoma učestali strah kod ljudi, a svaki strah može da bude i motivišući i destruktivan, sve zavisi koliko se bojimo tog straha. Mislim da je upravo usamljenost najveći strah moje generacije, i mlađih od mene. Stavljamo se u fioke i kutije, etiketiramo se čak i onda kada ne želimo da budemo etiketirani. Samo ne želimo da smo usamljeni. Potrebno nam je da nas neko potapše po ramenu i kaže: “Haj'mo zajedno!”, i upravo to motiviše generaciju – zajedništvo, a ono  može biti hrabro samo ako svako ima misli, mozak i stav za sebe, a da se i dalje svi drže zajedno.”

 
Foto: Dušan Jocić

Aleksandar Milković: “Hrabrosti ima, nikad nam je nije manjkalo, mada mislim da su nam relativizovane vrednosti za koje tu hrabrost treba da pokažemo. Ako relativizujemo šta je pravedno, na primer, ili predstavimo nepravdu kao pravdu – hrabrost trošimo na neistomišljenike, a ne na pravdu. Jako je teško izvojevati pobedu i naći utočište. Očigledan primer su prijave žrtava zlostavljanja koje se relativizuju na svakom koraku. Najgore je što nasilje, koje treba da bude sankcionisano i kažnjeno kao nepoželjno društveno ponašanje, ne bude kažnjeno. Naprotiv, žrtve su bile te “koje su izazvale”, “našle se na pogrešnom mestu”. Ne kaže se da su one ustale protiv nasilja. Naravno, naša je želja da ovakvo ponašanje razotkrijemo i vratimo ga u okvir neprihvatljivog. Za svakog pojedinca u predstavi i za svakog pojedinca u publici.”

 
Foto: Vladimir Veličković

Kristina Savkov:”„Naš doprinos i mali korak na dugačkom putu neke promene bio bi da, kada smo svedoci bilo kakve vrste povrede ljudskih prava, kontaktiramo policiju. Kada se broj poziva podigne na n-ti, nadamo se da će sistem morati da se pozabavi problemom. Ta hrabrost minimalno je što svako od nas može da učini. Smatram da koren problema o kojem govorimo u predstavi uglavnom leži u porodici. Živimo strašno brzo. Nemamo vremena ni za šta, pa ni za svoju decu. Ona odrastaju sama, bez dovoljne količine ljubavi, a u želji da budu kao svoji roditelji, deca kao model ponašanja. ili preuzimaju roditeljske frustracije, ili odlaze u drugu krajnost. Naša predstava se bavi mladim ljudima koji još uvek nisu formirane ličnosti, a koji iz svojih nesigurnosti, trauma, loše kanalisanih emocija, čine nažao drugima ne bi li se oni, bar na trenutak, osetili bolje. Što se sankcija tiče, nebrojeno puta smo bili svedoci činjenice da kazne za počinjeni zločin nisu jednake za sve.”

 
Foto: Jovan Blešić

Nenad J. Popović.: “Nažalost, mladi ljudi nemaju podršku odraslih. Na njih se gleda kao na decu, a ne kao na buduće doktore, sudije, prvake pozorišta… Moju generaciju motiviše odluka da jednog dana napusti ovu zemlju i da živi u nekoj sredini gde će ih poštovati i gde će stvarati. Voleo bih da ova predstava Pozorišta mladih okupi decu, roditelje, bivše i buduće nasilnike, da im protrese srce i glavu, da ohrabri one koji su bili žrtve nasilja da se otvore i prijave nasilje.”

 
Foto: Dejan Krstić

Anica Petrović: “Moj najveći strah je onaj od gubitka. Smatram da strahovi ograničavaju čoveka, ali znam neke ljude kojima je strah motivišuća kategorija. Moju generaciju prožima strah od gubitka individualnosti. Volela bih da “Deca” progovore upravo o tom očuvanju individualnosti, o važnosti pojedinca. Samo tako moguće je zaštititi se od nasilja, a onda će se i potreba za učešćem u nasilju smanjiti. Suočavamo se I sa nečim sa čim se naši roditelji nisu suočavali, bar ne u tolikoj meri, a to je stalno neka uslovnost radi postizanja ciljeva koju politika danas jako nameće. U suprotstavljanju tome vidim najveću hrabrost i odvažnost. Nije mi baš poznato, npr, da su se naši roditelji, kada su bili jako mladi, bavili politikom, što baš i nije karakteristika današnjice.”

 
Foto: Dušan Jocić

Miloš Macura: “Strah od egzistencije je ono što brine moju generaciju. Svaki strah parališe kreativnost i sumnjam da može biti motivišuće osećanje. Srž problema vidim u stalnoj jurnjavi za novcem, koji je glavni motiv delovanja, a kojeg je nikad dosta. Nasilje se teško može prebroditi ako se živi u društvu koje je oblikovano nasiljem, poput našeg, u kojem su zastupljeni svi oblici nasilja, podjednako opasni. Moja lična pobeda nad nasiljem su trenuci u kojima nisam pribegao nasilju.”

 
Foto: Boris Kočiš

Nikolina Vujević: “Moja generacija se boji da pokaže ranjivost i boji se stidljivosti, koje, da ima više, možda ne bismo svedočili raznim glupostima modernog vremena. Nisam sigurna da nas motivišu iste stvari... Toliko se individualno borimo za sopstveno preživljavanje, uporno zaboravljajući našu moć koju imamo samo ukoliko smo udruženi. Najbolji primer toga je apolitičnost mladih ljudi. Mislim da postoji određena vrsta odvažnosti među mladima, koja se na trenutke, ali samo u ekstremnim situacijama pokaže. Volela bih da ovom predstavom progovorimo o frustriranosti i izgubljenosti mladih generacija koje svoje ličnosti na društvenim mrežama kriju iza filtera za ulepšavanje, o generacijama kojima nije ponuđeno ništa konrektno za šta bi se uhvatili, pa sebi dopuštaju odsustvo bilo kakve kulture, poštovanja ili griže savesti. Oni žive za petominutnu slavu, njih “smara da se cimaju” za nešto više. S druge strane, takvu generaciju iznedrila je mnogo gora generacija kod koje je sve bilo vrlo radikalno, a opet ništa sa tom radikalnošću nisu postigli jer su razni spoljašnji faktori (poput ratova, raspada države) napravili od njih nezadovoljne i neispunjene ljude, koji su sve to preneli na svoju decu, generaciju koja sada biva ovakva kakva jeste.

 
Foto: Mila Pejić

Stefan Ostojić: ““Nekoliko sati bez mobilnog telefona zna da probudi paniku, nekoliko dana bez interneta - da ne pominjem. Čini mi se da su mladi ipak sigurni u sebe, da čak, i kad ne znamo šta želimo, sigurni smo u to. Voleo bih da naša predstava pomogne da postanemo svesniji toga kako se društvo odnosi prema žrtvi, a kako prema nasilniku. Da li možemo sa tim nasilnikom, čije ponašanje ne odobravamo, da se složimo oko nekih stvari? Kako možemo bolje razumeti te ljude koji zaista misle da nemaju drugu opciju?”

 
Foto: Dušan Jocić

Darko Radojević: “Generacija kojoj pripadam, većinski je indiferentna u odnosu na realan život. Više je posvećena izgradnji virtuelnog života koji ima izvrnute i pogrešne uzore i vrednosti. Pojmovi kao što su: hrabrost, odvažnost i petlja takođe ostaju zarobljeni u pomenutoj indiferentnosti prema realnom životu i mislim da ćemo biti svedoci kreiranja novih definicija datih pojmova u virtuelnom svetu. Bombardovanje naših mozgova raznim informacijama za koje više ne znamo ni da li su istinite ili ne (jer nije ni važno) ima za cilj samo jedno: da privuče našu pažnju u što širem opsegu kako bi porasla prodaja proizvoda/usluga. Živimo nasilje marketinga nad čovekom, a moja pobeda nad tim marketing nasiljem biće kada se distanciram i prestanem da budem učesnik opisanog nasilja. Da li je to moguće? Videćemo... Voleo bih da “Deca Paklene pomorandže” demontiraju i predstave mehanizme nasilja koji se nalaze u društvu, a čiji smo mi sami autori i svedoci. Ukoliko se to osvesti, predstava može da podstakne na promenu i dejstvo, jer previše pričamo.

Dizajn plakata: Dejan Podlipec

Mart u Pozorištu mladih

Malo nam za proleće treba....
Bar nama u Pozorištu mladih...
Proleće se smeši sa našeg martovskog repertoara, jer našim scenama hodaće neki zanimljivi junaci: "Pinokio", "Lepotica i zver", "Veseli muzičari", "Debela", "Palčica", "Čarobnica iz ulice Bonžur","Kos i lisica", "Ježić Jožo","Devojčica sa šibicama". Otvaraćemo "Suncokrete", pričati "Anđeosku bajku", biti "Na vukovom tragu"... "Tri musketara" mačevaće za pravdu, biće reči i o "Smrti gospodina Goluže", saznaćemo ko je bio garav, šta krije "39 stepenika", šta se može, a šta ni pod tačkom razno "Dok te ja hranim i oblačim", kakva su "Deca Paklene pomorandže"...
U martu ćemo biti i dobri domaćini predstavama: "Histerija", "Kerovi", "Ženski razgovori" i "Dejt", a na samo početku meseca u goste nam dolazi najveća živa pesnikinja u regionu. Milena Marković promovisaće svoj roman-poemu "Deca".
Pozorišno proleće u našoj kući počinje sada...

Milena Marković ozarila prepuno Pozorište mladih

Pesnikinja Milena Marković, dobitnica nagrade "Nin" za roman godine, za poemu "Deca", promovisala je ovu svoju knjigu 4. marta u prepunom Pozorištu mladih. Čitajući svoje stihove, Marković nas je izmestila u jednu posve drugu dimenziju. Na krilima njene moćne poezije i sami smo postali "Deca", prava pravcata, njena deca - lepršava, zaigrana, visprena, bezobrazna i krhka. Epifanijsko iskustvo.

Milena Marković 4. marta u Pozorištu mladih

Pesnikinja Milena Marković, najoriginalniji pesnički glas u regionu, autorka romana “Deca”, za koji je nedavno dobila nagradu NIN za roman godine, promovisaće 4. marta u Pozorištu mladih ovu svoju izuzetnu knjigu.

 

Dramska spisateljica po čijim su rukoposima napravljene neke od najboljih predstava u Srbiji (“Brod za lutke”, “Šuma blista”, “Šine”, “Paviljoni”, “Nahod Simeon”), filmova (“Beli, beli svet”, “Nečista krv”) i serija (“Močvara”), svoj roman “Deca” promovisaće čitajući odlomke iz njega.

 

Publika će knjigu, koju je objavila IK "Lom", moći da kupi po promotivnoj ceni.

 

Ulaz na promociju je slobodan, a za dolazak je potrebno samo: staviti masku, isključiti mobilni telefon i uključiti sebe.

 

Promocija počinje u 19.30 sati.

Karlovački đaci oduševljeni "Decom Paklene pomorandže"

Naše pozorište ugostilo je večeras đake Karlovačke gimnazije koji su bili prva zvanična publika "Dece Paklene pomorandže", čija će premijera biti u nedelju. Koliko su đaci, mahom maturanti i učenici trećih razreda, bili oduševljeni predstavom, toliko je i ekipa predstave bila oduševljena njihovim utiscima i znatiželjnim pitanjima. Svi glumci, reditelj Kokan Mladenović, dramaturškinja Nina Plavanjac i direktor Pozorišta mladih Mihajlo Nestorović, odgovarali su na njihova pitanja nakon dugodugodugotrajnog aplauza.

Hvala profesorki Sandri Urban koja ih je inspirisala na dolazak.