Počele pripreme nove predstave “Evgenije Onjegin”

Ansambl Pozorišta mladih je počeo pripremu nove predstave “Evgenije Onjegin” u režiji Borisa Liješevića. Dramatizaciju romana Aleksandra Sergejeviča Puškina radi Fedor Šili, dobitnik Sterijine nagrade. Scenografiju Una Jankov, a kostime osmišljava Milica Grbić Komazec. U podeli su: Peđa Marjanović, Danilo Milovanović, Ivan Đurić, Saša Latinović, Slobodan Ninković, Kristina Savkov, Mia Radovanović, Vera Hrćan Ostojić, Jelica Gligorin, Neda Danilović, Dragan Zorić

Za list “Dnevnik” razgovor vodila Nataša Pejčić:

“Boris Liješević je na scenu ovog teatra dosad postavio dve predstave: “Jare u mleku” i “Povodom Galeba”.

To su, mećutim, kako kaže sam Liješević, bili drugačiji rediteljski koncepti, koji su se bavili nekim drugim aspektima predstave, možda i više nego samim delom koje se postavlja. Više su, pojašnjava, govorili o načinu rad i iskustvima samih glumaca, dok se u toku proba “Evgenija Onjegina” ispostavilo da su emocije ipak te koje će presuditi, i biti najvažnije.

Osećanja jesu vanvremenska kategorija, i današnji gledalac ih razume, no Liješević nije izmestio ovu predstavu iz Puškinovog vremena, jer smatra da nešto, napisano pre sto, dvesta godina, nije savremeni komad.

„Puškin nije savremeni pisac, žao mi je, tako da ja, od nekog vremena unazad, kada počinjem da radim nešto što se dešava u prošlosti, obavezno volim da krenem iz epohe. A dokle će se stići u nekoj rediteljsko-glumačkoj igrariji, da li do današnjeg vremena ili asocijacija, nije bitno. Ali, sve manje mi je blisko to da gledamo “Evgenija Onjegina” koji se dešava danas u Srbiji, jer Puškin nije pisac 21. veka, što ne znači da me zanima rekonstrukcija i muzej. Naprotiv, to me uopšte ne interesuje. Ako nešto počnem da radim iz epohe, želim da to radim sa svim iskustvom vremena koje je prošlo. Dakle, taj komad ne radimo u 19, nego u 21. Veku“, napominje Liješević.

Komunikacija sa publikom jedino može da počiva na istini, do koje na sceni dođu glumac i reditelj, a ona se prepoznaje, kako ističe Liješević, u kojoj god da smo epohi, i jednaka je za glumce na sceni, i za svakog čoveka koji sedi u gledalištu.

„Pitao sam se šta da napravim s “Evgenijem Onjeginom”, da li da se dešava u nekom drugom prostoru, nekim drugim okolnostima. Imao sam raznih ideja, ali nekako nijedna se nije zadržala, i nije bila snažnija od toga što se događa između likova“, navodi Liješević. „Mene, dakle, zanima ono što se dešava između ljudi, i samo to. Kako jedan utiče na drugog, drugi na trećeg, treći opet na prvog, i kako to dovodi do neke nesreće, do dvoboja, sukoba među ljudima, ili do ljubavi. Sve drugo, tipa pozornica, scenografija, kostim, to me zanima u onoj meri u kojoj može da pomogne da se stvore ti opipljivi, snažni odnosi.“

Primećujući da su likovi mladi ljudi, puni života, reditelj Liješević kaže da je shvatio da je Puškin upravo pisao o mladima svog doba, koji upadaju u nesporazume, vole se, pa se sutradan potuku, poubijaju… Zato ovaj komad Liješević doživljava kao komad o jednoj generaciji. Stalno se pominje “splin”, i bajronovska melanholija, ali Liješević podseća na to da je zapravo ono što govori junak – “moja duša je prazna, moja duša je hladna”.

S takvom dušom, Onjeginu se u životu kao prva dramatična i ozbiljna stvar dogodi dvoboj, u kojem ubija prijatelja. Tako on upoznaje život kroz smrt, koju je sam prouzrokovao. Kao da je dotad kod njega bila u pitanju emocionalna nezrelost, primećuje Liješević, i podseća da je Onjegin bio, kako Puškin kaže za njega, modni tiranin, raspusnik, dete veselja i zabave, naslednik cele velike porodice, koja se završava sa njim.

„Kad god smo se pitali ko bi bio danas neki Onjegin, koga god se setim, nekih ljudi, glavnih u društvu, njima nikako da dosadi, da se povuku, nego idu na tim talasima, i čini se kao da će ceo život putovati na tim talasima. A Onjegin je već u svojoj 25. godini rekao: Ne mogu više, odoh na selo.“

Mlade likove u ovom delu tumače mladi glumci, bliski po godinama, možda i po nekom stavu, životnom osećaju za koji se može ispostaviti i da dele sa njima, ili ga bar razumeju, uprkos različitim vremenima kojima pripadaju.

Evgenija Onjegina igra glumac Peđa Marjanović, koji, razmišljajući o ovom liku i postupcima, tumači njegovo odbijanje Tatjane kao nemogućnost da joj uzvrati ljubav, jer je suočen s duševnom prazninom koju oseća. Upravo ta njegova hladna duša koja je zapravo problem tog lika, postaje nešto što je veoma važno za ovu predstavu, i što je, po rečima Peđe Marjanovića, blisko današnjim mladim ljudima, ta nemogućnost zadovoljenja u duhovnom smislu.

„To je problem i Evgenija Onjegina, jer on ima oko 25 godina, po nekim podacima koje smo uspeli da nađemo, a već je prošao sve što se tiče poseta salonima, balovima i ženama, i nije uspeo da se tu nađe. Ja njega vidim kao nekog ko je u tom romanu u potrazi za sobom“, napominje mladi glumac.

Pored Peđe Marjanovića, u ulogama su još i Danilo Milovanović, Ivan Đurić, Saša Latinović, Slobodan Ninković, Kristina Savkov, Mia Radovanović, Vera Hrćan Ostojić, Jelica Gligorin, Neda Danilović i Dragan Zorić.

Scenografkinja je Una Jankov, a kostimografkinja je Milica Grbić Komazec.”

N. P-j.

Foto: B.Lučić

Izvor: Dnevnik 18.11.2017.