Reditelj Robert Valtl o predstavi „Petar Pan“

Povodom premijernog izvođenja predstave „Petar Pan“ 8. aprila u Pozorištu mladih, reditelj predstave Robert Valtl dao je intervju novinaru Aleksandru Latasu.

– Režirali ste već Petra Pana, međutim, sada prvi put kao lutkarsku predstavu, šta će omiljeni dečji junak dobiti, a šta izgubiti kao lutka?
Umjetničko lutkarsko pozorište razvija kod dece poseban tip imaginacije. Pogledajmo samo koliko sati likovnog odgoja u školama imaju učenici u Skandinaviji, Velikoj Britaniji ili Francuskoj, gdje se cijene inovativnost i kreacija. Crtež i lutke podsjećaju nas na veliki evolucijski iskorak čovjeka koji je u stanju svijet oko sebe predočiti kao koncept.

Petra Pana u Zagrebu sam režirao kao glumački spektakl sa 15 glumaca, na ogromnoj pozornici ZKM, s letenjem, koreografijom, songovima, glazbom koja se izvodila uživo. Scenografiju mi je uradio Jean-Guy Lecat, suradnik Petera Brooka, a razkošne kostime Ana Savić Gecan. U Novi Sad pozvao sam jednog od najvećih umjetnika s naših prostora, Sinišu Ilića, koji je genijalan crtač. On je sve velike teme iz priče o Petru Panu likovno sveo na savršenu mjeru lutke koja će publici ponuditi put u drugačije razumijevanje i u suvremenu umjetnost. Ja sam u režiji strog i precizan. Želim samome sebi postavljati velike zadatke, vjerujte da je prelazak iz spektakla na lutku, jedan od najtežih koje sam si zadao, ali baš to je pravi izazov i vjerujem da će publika u njemu uživati.

– Kako bi predstavili adaptaciju Ivora Martinovića, po čemu se ona izdvaja od drugih?
Igor Martinić je jedan od najboljih dramatičara svoje generacije, tekstovi su mu već izvođeni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Argentini, Mexicu, Urugvaju, Engleskoj, Belgiji, Njemačkoj i Sjevernoj Irskoj. Samnom je suradjivao I na Knjigi o džungli u Banja luci i Ružnom pačetu u Zagrebu i u Mostaru. Ima istančan ukus za detalj, za dijalog. Bez obzira što je njegpva adaptacija urađena za veliki glumački ansambl, vjerujem da je s kraćenjima koja su nužna za lutkarsku predstavu, sačuvala svježinu. Martinić delikatno prenosi originalnu priči i dodaje joj nešto od današnjeg osjećaja za ritam. U Pozorištu mladih imam sjajnu glumačku ekipu,od mladih talentiranih Slavena, Kristine, Mije do iskusnih majstora Saše, Slobodana, Nede i Slavice, pa divni koreografkinji Olju i Frosinu, muziku mi piše fenomenalni Jovan Obradović Sphira. I naravno tu je velika podrška cjelog tehničkog i administrativnog pogona Pozorišta mladih.

– Lutkarska pozorišta polako nestaju, barem u Srbiji, na koji način ovi teatri u budućnosti mogu doći do većeg broja publike?
Nikad nije problem doći do dječje publike. To bi nama odraslima trebala biti zadaća, da ih usmjeravamo da čitaju, crtaju, gledaju predstave, izložbe, slušaju muziku. Velika je odgovornost cijelog društva, školskog sistema, da u današnjem vremenu ogromnih socijalnih nejednakosti, osiguraju svakom djetetu pravo na kulturni odgoj. A lutkarski teatri su idealna spona između kućnih čitanja, između igre i ulaska u svijet umjetnosti. Na ovim smo prostorima postali taoci politike, koja više ne zastupa demokratske interese građana, već izbore koristi za pervertiranje načela slobodnog društva. Mislim da je zadatak politike, skoro kao u doba prosvjetiteljstva, širiti ideje slobode, jednakosti i bratstva, a pozorište je za to idealan medij. Ono je neka vrsta polisa u kojem se kritički ispituju nepravilnosti društva i predlažu se njegove promjene u smjeru napretka. Danas politike ovdje traže šutnju i poslušnost. Budimo otvorenih očiju čuvari naprednih vrijednosti, štitimo one socijalno ugrožene, manjinske vrijednosti, jer pozorište je mjesto zaštite slabijih.

– Osnovali ste i svoj teatar, koliko je teško biti u takvom poduhvatu? Da li će kultura na ovim prostorima na kraju ostati u „incidentima“ pojedinaca kao što ste vi?
Mini teater u Ljubljani sam osnovao zajedno sa hrvatskim rediteljem Ivicom Buljanom u vrijeme kad se činilo da je čitav svijet novih mogućnosti pred nama. Otišao sam iz državnog pozorišta gdje sam imao plaću i socijalnu sigurnost u avanturu osnivanja private kompanije, a onda i prvog prostora u dvorcu, i na kraju sagradio u centru Ljubljane novo pozorište koje godišnje producira od osam do deset predstava u kojima režiraju i glume umjetnici iz regije, Evrope i svijeta. Kod nas su npr. režirali Miloš Lolić i Attila Antal iz Srbije. Gostovali smo od Kube, New Yorka, Moskve, Seoula, do svih većih gradova bivše Jugoslavije i skoro svakog i najmanjeg mjesta u Sloveniji. Pokreće me strast za pozorištem, publikom, želim da Mini teater bude mjesto susreta umjetnika, ali i prostor koji je otvoren cjelodnevno, i oko kojeg se šire pozitivne vibracije. Moramo djelovati sami, kreirati mjesta kulture kao oaze iz kojih će krenuti ideje slobode.

– Na kraju večita dilema da li ostati Petar Pan ili ipak odrasti, koji je vaš izbor?
Dan Kiley je osamdesetih uveo termin sindrom Petra Pana koji je označio tendenciju mladih muškaraca koji ne žele odrasti i preuzeti odgovornost u životu. Ali u pozorištu su stvari drugačije. Kod nas to ne mora biti kompleks, nego želja da nikad ne napustimo ideale koje smo stvarali kao djeca, da nam svijet uvijek bude izvor za nova čuda, radosti, za maštanje. U tom smislu želim zauvijek biti Petar Pan.